Ono na što ukazujemo u daljem tekstu je način kako se biraju pojedine dionice, uz zanemarivanje značajnih faktora, od stručnih, ekoloških, kulturno-istorijskih do socijalno-ekonomskih a što će u konačnici imati nepovratne posljedice ukoliko se to ne ispravi, a čega mnogi nisu ni svjesni.
Dionica koridora Vc pored Mostara je nažalost postala spornom, jer je izabrana trasa protivna svakoj logici, na što se ukazuje već godinama, ne samo od strane našeg udruženja, ali se ona uporno i dalje forsira od strane JP Autoceste, zbog čega smo nažalost bili prinuđeni reagovati i raditi na pravilnom informisanju javnosti.
Do 2010. godine
Prva sporna dionica prije 15-tak godina bila je vijadukt preko Neretve iznad Počitelja. Javnosti je trebalo dugo da se bori, ali se na kraju izborila i pomjerila sporni most nešto sjevernije, da bi se staro jezgro Počitelja sačuvalo i da turisti i dalje mogu uživati u pogledu na Počitelj bez ogromnog betonskog vijadukta kome tu nikako ne može biti mjesto.
Sljedeća sporna dionica je ona koja se spustila sa visoravni prema Blagaju i presijecala rijeku Bunu na samom ulazu u Blagaj, te išla dalje prema Mostaru paralelno sa Mostarskim aerodromom zbog koje se pobunila lokalna zajednica kao i stručnjaci koji su ukazivali na zaštitu rijeke Bune, flore i faune, kao naravno i socijalno ekonomskog uticaja na lokalno stanovništvo koje živi od poljoprivrede i turizma koje je dosta zastupljeno u Blagaju zbog vrela rijeke Bune.
2011. godine
Srećom, glas razuma je i ovaj put uspio, tako da je u parlamentu BiH 2011 godine donešena odluka da se trasa koridora Vc ne spušta u dolinu, nego da zaobiđe Blagaj sa istočne strane, nastavljajući neplodnim i krševitim terenom sa juga prema sjeveru Mostara, bez većeg uticaja na okolinu.
2011-2016. godine
Ta varijanta nije izazvala nikakve negativne reakcije javnosti jer je bila logična te prihvaćena od svih.
Od 2017. godine
Međutim, krajem 2016 godine parlament donosi novu iznenadnu odluku, izabrana trasa se spušta ponovo u dolinu, ovoga puta malo dalje od Blagaja u pravcu rijeke Neretve, takoreći sredinom Mostarskog Polja, kroz plodne obradive površine i mnoštvo privatnih parcela i kuća presijecajući pritom dvije rijeke, Bunicu i Bunu. Mnogi će se složiti da je ta dolina jedna od naljepših u Bosni i Hercegovini za život – plodno, bogato vodom, sa čistim rijekama, zrakom, ekološkim voćem i povrćem, itd. Prisutni su mahom ostali šokirani iznenadnom promjenom trase, posebno nakon prezentacije te trase održane u Blagaju od strane JP Autoceste.
Mještani su razumljivo bili ogorčeni i reakcije naravno nisu izostale, iz svima jasnih razloga.
Mnogi su bili direktno ili indirektno pogođeni, jer je trasa provučena preko, ili pored njihove imovine, onemogućavajući im na taj način sredstva za život, jer u najvećem broju slučajeva se radi o poljoprivrednim imanjima i vinogradima, od kojih ti ljudi žive. Najviše su pogođeni srpski povratnici, koji su godinama radili kako bi ponovo osposobili svoja imanja uništena tokom ili nakon rata. Ovo udruženje je za kratko vrijeme sakupilo nešto preko 3200 potpisa građana koji su se protivili toj najnovijoj trasi, te pokušavalo na više načina uticati na vladajuće strukture da se trasa ponovo razmotri sa stručnog, ekološkog i ekonomsko-socijalnog aspekta, međutim ništa nije pomoglo.
Institut IPSOS iz Sarajeva je radio analizu obe trase, i 2011 i 2016 godine.
Analiza iz 2011 godine je pokazala da je ta trasa (koja obilazi Blagaj i ne spušta se u dolinu) najpovoljnija varijanta.
Nakon reakcije građana 2017 godine isti institut je po narudžbi iz JP AC napravio alternativnu analizu (treće) trase desnom obalom Neretve, preko naselja Baćevići, poredeći je sa aktuelnom trasom. Zaključak je bio da je aktuelna trasa povoljnija od trase preko Baćevića.
Udruženje Eko Dvogled stupa u kontakt sa Evropskom Bankom za Razvoj (EBRD), Evropskom Investicionom bankom, te par međunarodnih organizacija koje vrše monitoring projekata koji se finansiraju sredstvima tih banaka.
Istovremeno u toku 2017 i 2018 godine velika većina onih iz lokalnih zajednica koji su bili veoma protiv te trase su se ili povukli, ili su „promijenili mišljenje“, a neki od njih su dobili posao u JP AC.
2020. godina
IPAM delegacija stiže u posjetu Mostaru i spornoj dionici u toku 2020 godine i zaključuje da su skoro svi naši argumenti valjani te da je dokumentacija prezentovana od strane JP AC nepotpuna. Takođe se tražilo održavanje javne rasprave, što je po zakonu obavezno, a JP AC to nisu bile učinile.
JP AC su bile prisiljene organizovati javnu raspravu, u jesen 2020 godine, ali su, pravdajući se mjerama zaštite od korone dozvolile ulazak od maksimalno 50 ljudi. Od toga je 45 ljudi bilo već izabrano unaprijed, tako da je za nas ostalo samo 4-5 mjesta. Mnogi od tih ljudi su bili zaposlenici JP AC. Iz tog razloga mi smatramo da to nije bila javna rasprava, nego demonstracija unaprijed odlučenog.
Takođe je proces eksproprijacije već započet od strane JP AC, i na portalima se mogu vidjeti izvještaji o tome. Stanje na terenu je naravno drugačije.
2021. godina.
Mostar dobija izbore, o kojima smo svi čuli i znamo detalje, dobiva gradonačelnika i novu gradsku upravu. Nova gradska uprava podržava postojeću trasu koridora, a nedugo nakon što je konstituisana objavila je da su predstavnici srba kao i predstavnici lokalne zajednice u Blagaju takođe podržali tu trasu. Demantovani su od strane pojedinih opozicionih odbornika, koji napominju da se o tome nije niti diskutovalo, tako da se ne može reći da oni podržavaju tu trasu. Istovremeno lokalni srbi, preko, ili pored čijih parcela trasa prolazi, naravno ne znaju da je netko podržao trasu u njihovo ime, kao ni stanovništvo u Blagaju.
Ljudi koji su vlasnici imanja pored kojih prolazi trasa, na 5 ili 20 metara nisu nikada dobili nikakvo obavještenje, iako je po zakonu to obavezno.
Udruženje radi na žalbi kod EBRD, i interna komisija EBRD-a je ustanovila da postoje realne osnove za žalbu, te je ista prihvaćena. Rezultat toga je posjeta predstavnika EBRD-a dogovorena krajem avgusta 2021 godine, a u cilju konstatovanja stvarnog stanja na terenu.
Prije nekoliko mjeseci predložen je i zakon o parcelisanju postojećih imanja, čiji su vlasnici uvjeravani da to za njih ne znači ništa, jer su oni i dalje vlasnici. Međutim, taj zakon otvara mogućnost eksproprijacije samo jedne parcele, što je jeftinije za JP AC, a vlasnik ostaje sa autoputem „u dvorištu“, te dijelom imanja kojem ne može prići, a ne može se žaliti jer bi sve bilo „po zakonu“.
Istovremeno, u junu 2021 godine predstavnici IPAM-a stižu ponovo u Mostar i razgovaraju sa povratnicima srbima, vlasnicima imanja preko kojih je planirana trasa, sa vlasnicima imanja pored same trase, kao i sa onima čija imanja su već eksproprijacijom preuzeta. Naravno predstavnici IPAM-a razgovaraju i sa predstavnicima JP AC i zaključuju da su izjave potpuno suprotne, te da JP AC ima samo jedan fokus, a to je eksproprijacija.
